Tužan kraj velike avanture

Danas u popodnevnim satima ušli smo u Zagreb i naša mala avantura je završila. Nakon 2000 prijeđenih kilometara i pet dana provedenih u Češkoj teško je još posložiti dojmove, ali ova priča zaslužuje završetak pa zato i ovo pišem.

Motiv odlaska na ovako dalek put bila je velika ljubav prema futsalu, želja da odgledamo vrhunske utakmice i damo svoj skromni doprinos u nastojanju da Hrvatska nakon devet dugih godina ode na jedno veliko natjecanje. Hrvatska se nažalost opet nije kvalificirala, ali smo zato uživali u svemu onome najljepšem što futsal može ponuditi i zbog čega je nama to najbolji i najljepši sport na Svijetu.

Naša kvalifikacijska skupina ponudila nam je šest izuzetno lijepih i napetih utakmica s infarktnim završnicama u što su se najbolje mogli uvjeriti ljudi koji su pratili izravan prijenos utakmice Hrvatska - Češka. Sve utakmice su pokazale da ne postoje favoriti na pairu već da se sve dokazuje na terenu. Nama je najugodnije iznenađenje bila reprezentacija Latvije koja je došla kao potpuna nepoznanica i svojom disciplinom i borbenošću pridobila naklonost publike te pokazala da je futsal sport koji se izuzetno brzo širi i da ga sada svi igraju  te je vjerojatno vrijeme da se uvrsti u program Olimpijskih igara. Drugo također ugodno iznenađenje nam je bila reprezentacija susjedne nam BiH. Reprezentacija satavljena mahom od igrača iz I. HMNL svojom borbenošću, ali i tehničkom potkovanosti bila je cijelo vrijeme u igri za prolaz dalje. Ako nastav dalje raditi na taktičkom planu mogla bi postati jedna vrlo jaka reprezentacija. Reprezentacija Češke nije nas ničime oduševila, ali se kvalificirala poglavito zato što su redoviti sudionici završnica europskih i svjetskih prvenstava što ih čini izuzetno iskusnima, ali i daje im mali kredit kod sudaca.

Sada dolazi red i na naše “male” vatrene, ali u ovom slučaju pridjev mali im nikako neodgovara. Prije svega važno je istaknuti zajedništvo koje je bilo vidljivo kako na terenu tako i van njega. Njihova lica nakon izgubljene utakmice teško je zaboraviti jer se u njima vidjelo koliko su dečki stvarno željeli i živjeli za prolaz u Mađarsku te vjerojatno dok su živi neće zaboraviti nedjelju 20.3.2009. kada su bili tako blizu, ali na kraju ipak predaleko od zajedničkog cilja. Posvetimo se sada malo igri naše reprezentacije. Vidjelo se da je reprezentacija fizički odlično pripremljena jer kako je odmicao turnir igrali smo sve bolje, a sve utakmice bolje smo odigali drugo poluvrijeme. Treba istaknuti da tu vaznu ulogu ima i činjenica da je izbornik Mićo Martić koristio usluge svih deset igrača rotirajući konstantno cijele četvorke u prosjeku svake tri do četiri minute. U sve tri utakmice postotak posjeda lopte kao i statistika udarca po golu bila uvjerljivo na našoj strani. Naša igra imala je glavu i rep te smo igrali dosta brzo i oku lijepo. Utakmica protiv Češke bila je naša najbolja utakmica u kojoj smo u svakom segmentu osim u onom najvažnijem, rezultatskom, nadigrali Čehe na njihovom domaćem terenu pred 2000 njiihovih navijača. Kada bi išli ocjenjivati igrače i njihov učinak prvo što mi je palo na pamet izjava je jednog mudrog čovjeka koji je rekao: “”Nitko ne može sve, svatko može nešto, a zajedno ćemo postići cilj”. Naša reprezentacija je tako i odigrala te bi bilo nepravedno nekoga isticati bilo u pozitivnom bilo u negativnom kontekstu.

Na pitanje kako smo uspjeli u manje od dvije minute izgubiti utakmicu koju smo odlično igrali teško mi je objektivno odgovoriti, ali navest ću stvar koja je mene osobno izuzetno zasmetala i koju si ne mogu izbiti iz glave te nakoju niti izbornik niti igrači ne mogu utjecati. Petnaest sekundi do kraja kada naša agresivna obrana ne dopušta Česima da obave zamjenu vratara naš “NAJVIJAČ”, koji je sjedio na VIP dijelu tribine odmah iza naše klupe, ubacuje namjerno loptu, koju je do njega došla nekoliko minuta prije, u teren i prekida utakmicu čineći Česima uslugu vrijednu odlaska u Mađarsku. U nastalom prekidu Česi mijenjaju vratara i dogovaraju svoj posljednji napad te potpomognuti podivljalom dvoranom na posljetku zabijaju toliko vrijedan pogodak. Ljudski je griješiti i znam da je to učinjeno u najboljoj namjeri, ali ljudska glupost je beskrajna i takvim stvarima nema mjesta u sportu te će mene još dugo moriti pitanje da li bi da nije došlo do prekida slijedeće godine bili sudionici europskog prvenstva što smo svojom igrom i zalaganjem svakako zaslužili. Naravno tu su i uvijek omiljena hrvatska tema suci. Mislim da je sudački trojac ipak preuzeo preveliku ulogu u ovoj utakmici i usmjerio tijek utakmice. Suditi onakav penal minutu prije kraja u ovkvoj utakici mislim da je ipak previše osobito kada se sjeti jednog duela u kojem je Bogdanović u drugom poluvremenu srušen unutar šest metara kada su suci ostali nijemi i činjenice da smo u prvom poluvremenu već nakon 11 minuta bili u bonusu.

Nakon još jednih kvalifikacija nakon kojih se naša reprezentacija nije plasirala samo po sebi nameće se pitanje o odlasku našeg izbornika gospodina Miće Martića. Već dok ovo pišem u hrvatskom svijetu futsala vodi se žustra rasprava treba li zamijeniti izbornika tako da ću i ja staviti svoje mišljenje o toj temi. Kao što je istaknuto u prošlom odlomku, hrvatska igra bila je najljepša na turniru. Čelična disciplina i požrtvovnost u fazi obrane kao i brz protok lopte s puno kretanja bez lopte krasili su našu igru. Fizički naši igrači bili su najspremniji te ni u jednom trenutku nije izgledalo da nam ponestaje snage. Korištenje svih igrača u rotaciji tijekom utakmica jasno govori da su svi pozvani igrači tamo s razlogom i da im Mićo vjeruje. Stvaranje kulta reprezentacije i inzistiranje na zajedništvu najvažnije su odlike Mićina vodstav te možemo reći da je Mićo spojio sjever i jug. Najstariiji igrači bili su Blagajić i Đulvat sa preko trideset godina dok je ostala većina oko 26 godina sa čak tri igrača mlađa od dvadeset godina. Ako se uzme u obzir da su najbolje godine za futsal pred njima možemo reći da ova reprezentacija ima strašan potencijal za daljni napredak i da trebamo nastaviti gdje smo sada stali. Instant peticija koju su svi igrači potpisali za Mićin ostanak zorno oslikava kako igrači misle o njemu kao izborniku i kao osobi.

Za kraj još bi napisao malo o organizaciji samog natjecanja i futsalu u Češkoj. Dvorana Sareza prima 3500 ljudi i jedna je od ljepših dvorana koje sam vidio. Prve dvije utakmice Češke reprezentacije pratilo je oko 1000 ljudi dok je protiv nas dvorana bila ispunjena s oko 2000 ljudi. Gledatelji nisu samo došli gledati već su i zdušno navijali za svoju reprezentaciju, ali isto tako i pozdravljali svaki lijepi potez na utakmici. Futsal je u Češkoj dosta popularan jer cijeli događaj pratila je njihova televizija te su sve utakmice češke reprezentacije išle u izravnom prijenosu, grad je bio prepun plakata i najava za kvalifikacije pa je i turnir bio sponzorski jako dobro pokriven. Još sam zapazio da su njihovi igrači u javnosti zvijezde te redovito nakon utakmice poziraju s navijačima i potpisuju autograme. Ovo je vjerojatno rezultat konstantnog odlaska na završne smotre kao i osvajanje tećeg mjesta na Europskom prvenstvu u Italiji 2003. godine. Bilo  bi lijepo kad bi tako bilo kod nas, ali ja sam uvjeren da uskoro i hoće.

Ovo bi bilo sve za sada do slijedećeg putovanja pozdrav.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Bez prerada 3.0 Hrvatska.